Roditeljstvo za početnike (ili mene)

Eh, da barem postoji takav priručnik koji 100 % funkcionira! Roditeljstvo je uvijek izazov. Zadatak kojim smo blagoslovljeni, ali nas istovremeno stavlja u velika iskušenja i nikad nismo sigurni jesmo li na „pravom“ putu. Nema onog „ma, oni su mila majka dok ne hodaju“ ili „kad odseli, više nije moja briga“. Nekako sumnjam da naše brige prestaju kad ptičica napusti gnijezdo. Zvuči predobro da bi bilo istinito. Na nama je da budemo podrška, da slušamo i da brinemo taman toliko da ih ne gušimo, a da u svakom trenu osjete da smo tu. Treba naći granicu između prevelike brižnosti i nebrižnosti, prepoznati kad djelovati, a kad ustuknuti. Sve to super izgleda na papiru, ali ponekad se pitam: „Čovječe, gdje se nalazi onaj priručnik s početka?!“ Odmah kupujem! I sebi, i ženi.

Za ulogu roditelja nisam se puno pripremao, vjerujem kao ni svi drugi. Nisam tip od priprema unaprijed. Bavio sam se uglavnom situacijom kada je do nje došlo. Vodilo me srce, moj odgoj i misao da radim najbolje što znam. Velika je sreća što Eva, za sada, dobro plovi iskušenjima koje donosi tinejdžerska dob.

Nekako mi je najvažnije da kada nas dvoje započnemo razgovor, brzo dođemo do iskrenosti, i onog tzv. „polaganja računa“. Ja nisam bio ruban dječak, ali prošao sam sa svojom ekipom jako puno toga. Nalazio sam se u situacijama kada nije bilo zgodno gledati frenda koji je pretjerao s dum dum tekilom. Takve su situacije jako bitne jer nam pomažu da osvijestimo što je u redu, a što nije. Nastojim joj to predstaviti na takav način, pojasniti joj. Trudim se pružiti joj uvijek širu sliku stvari. Možda to trenutno ne poluči željeni učinak, ali odličan je osjećaj kada jednom kasnije uvidiš da im je to ostalo u nekom kutku mozga i da te tvoje dijete ipak dobro sluša.

Ja se Evi često obraćam kao prijateljici, a onda vrlo brzo prelazim na svoju ulogu roditelja. Na taj način postižem (ili barem tako mislim) ono što mi je najvažnije. Povjerenje i dobar osjećaj da ju štitim i da sam joj oslonac.